GMP Blog

Trenutna lokacija: Naslovnica » O nama » GMP Blog » Mapirate li redovito?

Mapirate li redovito?

GMP Blog, Objavljeno: 15.07.2020.

 

Temperaturno mapiranje skladišnih prostora (i transportnih vozila) svakako nije osobita novost, pa ipak još uvijek su prilično česte nedoumice i rasprave oko nekih ključnih pitanja: kada, što, koliko često, kako, tko.

Krenemo li od regulatornih zahtjeva, vrlo brzo ćemo shvatiti da EU GMP za sada još uvijek ne spominje temperaturno mapiranje. No, tu je zato EU GDP koji pojam mapiranja spominje (čak!) četiri puta te daje neke vrlo bazične smjernice. Najviše detalja i konkretnih informacija oko provedbe temperaturnog mapiranje možemo pronaći u USP poglavlju <1079> Good Storage and Distribution Practices for Drug Products (nota bene, pojam mapiranja ovdje se u različitom kontekstu spominje više desetaka puta).

S obzirom na pristup i svrhu, temperaturno mapiranje možemo svrstati u kvalifikacijske procese. Dakle, bila bi to kvalifikacija skladišnog (ili bilo kojeg drugog) prostora vezano za raspodjelu, stabilnost i varijacije temperature u promatranom vremenskom periodu i pod utjecajem različitih uvjeta. Ta kvalifikacija može se podijeliti na OQ fazu (npr. novo skladište - prazno) i PQ fazu (puno skladište, tovarni prostor vozila u korištenju i sl.).

Naravno, kao i uvijek, koncept i pristup ovisit će u velikoj mjeri o nizu individualnih okolnosti, no ipak postoje neki standardni elementi koje bi trebalo slijediti i koje stoga donosimo u nastavku:

  • Frekvencija mapiranja: I dalje vrlo često nema jasno utvrđenog zahtjeva. EU GDP kaže da je mapiranje potrebno ponavljati na temelju evaluacije rizika kao i kod značajnih izmjena u prostoru ili opremi za održavanje temperature. U praksi se susreću različiti pristupi (tamo gdje je frekvencija utvrđena): npr. svake dvije ili tri godine u ljetnom i zimskom periodu, pa do svakih pet godina. Posebno je interesantan (i koristan s obzirom na angažman resursa) sljedeći koncept: provedba temperaturnog mapiranja svakih osamnaest mjeseci, ali naizmjenično za ljetne i zimske uvjete (npr. ljetno mapiranje u 08/2020, pa zimsko mapiranje u 01/2022, pa zatim opet ljetno mapiranje u 08/2023, itd.). U slučaju uvjeta čuvanja 2-8 °C najčešći je pristup jednom godišnje ili jednom u dvije godine, opet po mogućnosti u uvjetima temperaturnih ekstrema (to je u ovom slučaju posebno važno zbog utjecaja ekstremnih temperatura na vanjske tehničke jedinice sustava za hlađenje). U svakom slučaju, frekvencija mapiranja mora biti interno jasno utvrđena, propisana, argumentirana i dosljedno provođena.
     
  • Sezonalnost i ekstremni uvjeti: Kako je već prije spomenuto, temperaturno mapiranje standardnih skladišnih prostora (15-25 °C) uobičajeno se provodi u ljetnom i zimskom periodu. Imajući na umu globalne klimatske promjene koje već neko vrijeme traju, period mapiranja ne bi trebalo postaviti fiksno (npr. prvi tjedan u kolovozu, tijekom perioda lipanj-srpanj ili tijekom siječnja), već odabrati period sa zaista najekstremnijim mogućim temperaturama (za ljeto će to jednom možda biti i početak lipnja, a drugi put tek kraj rujna). Dakle, dobro bi bilo propisati da se ljetno mapiranje provodi u uvjetima sunčanog vremena kada su dnevne temeperature iznad 35  °C, a zimsko na temperaturama od najmanje -3 °C. Danas kada su vremenske prognoze putem interneta dostupne i za deset dana unaprijed, planiranje temperaturnog mapiranja zaista više ne bi trebao biti problem. Uz ovo, važno je još spomenuti kako su zapisi o vanjskim temperaturama vrlo poželjni kao dio završnog izvješća temperaturnog mapiranja.
  • Koliko dugo mapiranje treba trajati: prvi odgovor bio dovoljno dugo. Time smo rekli puno ali i vrlo malo. U svakom slučaju, trajanje pojedine studije mapiranja treba biti dovoljno dugo da obuhvati sve aktivnosti i redovite promjene unutar skladišta, a opet ne predugo da se ne bi zatrpali nepotrebnim sirovima podacima. Posebno je važno uključiti i radni dio tjedna i vikende, jer oba spomenuta perioda nose niz specifičnosti s obzirom na kretanje i dinamiku aktivnosti unutar skladišta, izdavanje materijala, broj zaposlenika koji su prisutni i sl. Generalna preporuka bi bila najmanje sedam dana kontinuiranog praćenja temperature (npr. od srijede do idućeg utorka i sl.).
  • Vrsta i valjanost mjerne opreme: Iznimno je važno prije samog početka provedbe temperaturnog mapiranja verificirati da je sva mjerna oprema (uobičajeno je riječ o temperaturnim data-loggerima) primjerena i umjerena unatrag npr. 11 mjeseci. Podaci o umjernom statusu mjerne opreme (npr. kopije certifikata umjeravanja) moraju činiti sastavni dio izvješća o mapiranju. Što se tiče primjerenosti, to uključuje mjerni raspon, rezoluciju iskazivanja rezultata, veličinu memorije, trajanje baterije, način prikaza datuma/vremena/temperaturnih podataka i sl. (ovisno o vrsti mjernog uređaja/sustava); npr. rezolucija mora biti 0,1 °C ili bolje, a raspoloživa memorija mora biti barem 50 % veća od očekivane količine temperaturnih zapisa.​​​​​​
     
  • Pozicije i broj mjernih točaka: Oba navedena elementa ovise prije svega o veličini i konfiguraciji (rasporedu) prostora. Pri samom odabiru mjernih pozicija treba na umu imati krajnji cilj temperaturnog mapiranja, a to je razumjeti što se u prostoru događa s obzirom na temperaturu. Razmještaj mjernih pozicija mora biti trodimenzionalan i treba uključivati najmanje tri perspektive: gore-dolje, lijevo-desno i naprijed-nazad. Pozicije mjernih uređaja trebaju obuhvatiti sve kritične točke (više o tome par redaka niže) te dati što jasniju informaciju o stvarnim uvjetima kojima su izloženi skladišteni materijali/proizvodi. Uvijek je vrlo korisno potkrijepiti pozicije mjernih točaka trodimenzionalnom skicom prostora s ucrtanim mjernim pozicijama (uz današnje softverske mogućnosti to zaista ne bi trebao biti problem).
  • Frekvencija očitavanja temperaturnih vrijednosti: I ovdje je potrebno zauzeti logičan i praktičan pristup. Odabirom visoke frekvencije očitavanja dobit ćemo uvid i u najmanje promjene temperature, no isto tako dobit ćemo i ogromnu količinu podataka s kojom nije uvijek lako upravljati. Potpuno obrnuta situacija dogodit će se ukoliko odaberemo predugačak period između dva očitanja. Uobičajeno se danas odabire frekvencija očitanja temperature od pet do petnaest minuta.
     
  • Specifičnosti koje je potrebno uključiti u plan temperaturnog mapiranja: Svakako je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti koje mogu imati poseban utjecaj na varijacije u temperaturi. To između ostalog uključuje sljedeće: ostakljene površine, zidove koji su direktno izloženi sunčevoj svjetlosti, pozicije ventilacijskih izlaza, prisutne radijatore (još uvijek se ponegdje koriste za grijanje skladišnih prostora tijekom zimskog perioda), utjecaj rasvjetnih tijela, strujanje zraka (pogotovo u tzv. „mrtvim pozicijama“), temperaturu direktno ispod stropa, način slaganja materijala u skladištu, otvaranje i zatvarnje vrata i sl.
     
  • Mapiranje transportnih vozila: Transportna vozila trebalo bi zapravo promatrati kao manji skladišni prostor koji je pokretan te su stoga i u ovom slučaju primjenjiva sva prije spomenuta opća pravila. No, s  obzirom na veličinu transportnih vozila te osnovnu primjenu (npr. često otvaranje vrata koja ostaju otvorena neko vrijeme tijekom ukrcavanja/iskrcavanja), promjene temperature događaju se brzo i naglo, stoga je navedene specifičnosti nužno uključiti u sam dizajn studije temperaturnog mapiranja. Isto tako, a temeljem prije navedenih razloga, kod transportnih vozila u mapiranje je potrebno uključiti i raspored tereta i punjenja (minimum load, maximum load). Sve navedeno potrebno je primijeniti ne samo kod vlastitih vozila, nego i verificirati u slučaju ugovornog transporta (kao dio cjelokupne kvalifikacije ugovorne transportne organizacije). Isto tako, temperaturnim mapiranjem trebalo bi simulirati i worst-case scenarije, npr. kvar vozila, zastoj na cesti i sl.  i sve to naravno pod ekstremnim vanjskim uvjetima), kako bi se utvrdio obrazac događanja. Rezultati takvog mapiranja kasnije mogu biti vrlo korisni u slučaju stvarnih odstupanja (naime, ukoliko je tijekom mapiranja utvrđeno da temperatura samog proizvoda ne izlazi iz dozvoljenih granica tijekom npr. 60 minuta ugašenog vozila, moguće je postaviti sigurnosni faktor na npr. 45 minuta ili 30 minuta i propisati si da svaka takva situacija zahtjeva otvaranje odstupanja, ali ne nužno i dodatne mjere).
     
  • Odstupanja: niti jedno odstupanje ne smije biti ignorirano i treba biti uključeno u zaključak, no i tu postoje različite situacije. Ukoliko npr. jedna pozicija u skladištu pokazuje temperaturu u rasponu 50,1 °C od 52,4 °C, a susjedni data loggeri pokazuju ujednačene temperature od oko 23 °C, može se ići prema zaključku da je data logger bio neispravan (što treba potvrditi) i zbog toga ne treba nužno ponavljati mapiranje, ako se radilo o nekoj ne-kritičnoj poziciji. No, ukoliko je potvrđeno da jedna ili više pozicija realno pokazuju temperaturu izvan dozvoljenog temperaturnog raspona, tada treba razmotriti dodatne korake, npr. daljnje ne-korištenje te skladišne zone (ukoliko je izvedivo i tada treba fizički onemogućiti skladištenje na tim pozicijama) ili provedbu korektivnih postupaka te nakon toga ponavljanje temperaturnog mapiranja.
  • Što s rezultatima: temperaturno mapiranje ima svoju vrlo jasnu svrhu, stoga je rezultate mapiranja svaki put potrebno evaluirati i donijeti određene zaključke. Ključno je dakle utvrditi trenutno stanje prostora u kojem je provedeno mapiranje, usporediti rezultate s prethodnim studijama mapiranja i utvrditi jesu li se pojavili neki novi temperaturni trendovi (ukoliko se radi o ponovljenom periodičkom mapiranju). Osobito je važnu identificirati kritične točke: pozicija s najnižom očitanom temperaturom, pozicija s najvišom očitanom temperaturom te pozicija s najvećom fluktuacijom temperature. Kod inicijalnog mapiranja ključni ciljevi su utvrditi sposobnost mapiranog prostora za održavanje potrebnih temperaturnih uvjeta te odrediti pozicije na kojima će se dalje kontinuirano pratiti temperatura. U slučaju periodičkog mapiranja zaključak može biti da nema promjena u odnosu na prethodno mapiranje i da nisu potrebne dodatne aktivnosti, ali isto tako možemo zaključiti i da je potrebno uključiti neke nove pozicije za rutinski nadzor temperature, dodatno podesiti ili servisirati sustav grijanja i hlađenja, zadati drugačije alarmne granice, prestati koristiti zadnju etažu paletnih regala za skladištenje proizvoda i sl. Kod pripreme izvješća mapiranja uvijek je dobro pripremiti kratki pregled svih ključnih podataka (npr. trajanje mapiranja, broj pozicija, nacrt pozicija, ukupno najniža i najviša zabilježena temperatura, najniža i najviša temperatura te fluktuacija temperature unutar pojedine točke i sl.). Iako svi sirovi podaci svakako trebaju biti dio izvješća, ovakav sumarni pregled vrlo je koristan i kod GMP/GDP inspekcija  i audita.

Često se postavlja i pitanje tko treba pripremiti protokole i izvješća studija temperaturnog mapiranja. Uvijek je najbolja opcija da je u to što je moguće više uključen sam korisnik tj. vlasnik prostora ili vozila koje se mapira. Ipak, ukoliko navedenu dokumentaciju priprema ugovorna organizacija koja provodi temperaturno mapiranje ili neka treća strana, to je također sasvim prihvatljivo dokle god je korisnik uključen u sve faze i verifikaciju završnih rezultata, što potvrđuje potpisima odgovorne osobe na protokol mapiranja te završno izvješće mapiranja. U svakom slučaju, korisnik mora biti taj koji će utvrditi pristup temperaturnom mapiranju, uključujući sve prije navedene elemente.

Također, ukoliko izvođač mapiranja ili vanjska organizacija kreiraju protokol i izvješće, treba obratiti pažnju na označavanje i slijed verzija - hoće li se koristiti interni sustav sljedivosti ili preuzimati onaj od kreatora dokumenata. Isto tako, često nedostaje veza između izvješća temperaturnog mapiranja i protokola prema kojem je mapiranje izvedeno; svako izvješće treba imati referencu na matični protokol.

Zaključimo na kraju: temperaturno mapiranje samo po sebi predstavlja koristan, logičan i relativno jednostavan kvalifikacijski koncept. Formalna provedba mapiranja po principu samo da ispunimo zahtjev stoga nikako nije dobra opcija, jer sami podaci nam neće biti od osobite koristi ako iz njih ne možemo izvući potrebne zaključke. zbog toga je ključno svaku pojedinu studiju temperaturnog mapiranja dobro pripremiti i osmisliti, oslanjajući se ne samo na dostupne regulatorne zahtjeve, već prije svega na vlastita iskustva, specifičnosti prostora i procesa koji se provode te materijala/proizvoda koji se u tom prostoru čuvaju ili vozilu transportiraju; uz sve, uvije je potrebno uključiti i procjenu svih potencijalnih rizika te ishod takve evaluacije također uključiti u planiranje temperaturnog mapiranja.
 
 

Imate li još neko dodatno pitanje uz sve prije navedeno? JAVITE NAM SE

 

Arguo YouTube
Arguo LinkedIn
Arguo Facebook
Arguo Twitter